Vi idite, ja neću – dokumetarni film o kosovsko-metohijskom stradanju

Odlomak iz knjige Ljetopis novog Kosovskog raspeća Mitropolita Amfilohija Radovića

MILOŠ ĆIRKOVIĆ – NOVI OBILIĆ: „VI IDITE, JA – OSTAJEM!…“

Sveštenomučenik Teodot Ankirski 7/20. jun 1999.

Danas posljednji pripadnici policije i regularne Vojske Jugoslavije napuštaju teritoriju Kosova i Metohije. Kako govore odgovorni u Srbiji, „jugoslovenska vojska dobila je novi zadatak da sa oboda Kosova štiti srpski narod na Kosovu“! Po onoj narodnoj, „novi duvar ziđu, a stari razmeću“!

Sa Njegovom Svetošću odlazimo za Visoke Dečane, odakle patrijarh nastavlja za Beograd radi održavanja redovne sjednice Svetog arhijerejskog sinoda. Episkop Artemije poslije liturgije u Gračanici održava veliki narodni sabor u Kosovu Polju, a zatim odlazi u Gnjilane i okolinu. Episkop Atanasije hercegovački je u Mitrovici, a potom u Lipljanu i Uroševcu, u kome je Srba ostalo sasvim malo. Vučitrn je ostao bez Srba, crkva i parohijski dom u njemu su spaljeni. Sa pratiocima se iz Dečana vraćam za Patrijaršiju. Gomila Arbanasa opljačkala i zapalila dvadeset srpskih kuća u selu Grace, kod Babinog Mosta. Svi stanovnici su pobjegli. Britanski vojnici iz KFOR-a, iako su bili u neposrednoj blizini, nijesu intervenisali, nego su nastavili da mirno regulišu saobraćaj na putu tokom pljačke sela, dok su Šiptari odvozili pune traktore i automobile srpske imovine, pa se prazni vraćali po nove količine.

Manastir Devič zapaljen tokom pogroma 2004.

 

U Peći ubijen Radovan Bulatović (69), od oca Blaža. Javljaju: narod kod Instituta je pod opsadom, prema Vitomirici – potrebna je hitna pomoć. Nova vijest: Šiptari razbijaju zgrade kod Mitropolije – parohijski dom i drugo. Italijanske straže nema.

Kako sahraniti ubijene u Belom Polju? Odlazimo, sa ocem Miljkom Korićaninom i ocem Radomirom Nikčevićem i drugima, u Belo Polje u 17 časova, da sahranimo kukavnu braću Radomira i Čeda Stošića i Filipa Kostića. Sva trojica ubijena su metkom u čelo. Jednog nađosmo na spratu, svog u krvi. Iznad njega, do tavana, uzduž cijelog zida, portret Slobodana Miloševića. Druga dvojica pribijeni ispred ulaza u kuću uza zid, metak im probio mozak. Na nogama gumeni opanci, obučeni kao da su se tek vratili sa njive, obavivši dnevni seljački posao. (fusnota: Jedini koji je preživio, Mirko Stošić, svjedočio je kasnije da je, dok su sjedeli kod kuće, došla grupa Arnauta i pozvala Čeda da priđe: „Dođi ovamo, gledaj me u oči!“ I kad je ovaj prišao, jedan Šiptar ispalio mu je dva metka u čelo. Mirko zapanjen pritrča: „Ubiste mi brata!“ „Ovo ti je brat? Dođi i ti ovamo!“ I njemu ispale dva metka u glavu. Jedan metak su Mirku u bolnici izvadili, a drugi mu je ostao u predjelu čela, jer je na nezgodnom mjestu zaglavljen, te ga još nosi. Potom su ubili Filipa i Rada.) Uvili smo ih i u ćebad, donesenu iz Patrijaršije. O mrtvačkim sanducima ne može se ovdje ni pomisliti. Prenosimo ih na rukama bliže groblju, postavismo jednog pored drugog na odnekud pribavljeni sto i održasmo opijelo. Opijelo snimaju TV ekipe stranih agencija. Oko nas italijanski karabinjeri sa mašinkama na gotovs. Opustjelo selo skamenjeno, planinski vijenci ćute. Zamukle ptice, samo sa druge strane groblja, sa zgrada odjekuju pucnji… Italijani nas požuruju. S pravom. Dobra smo meta za „ućkare-zulumćare“. Italijani su izveli iz sela Pavla Đukića i staricu majku njegovu Jevrosimu.

Doznjemo od Italijana i ovo: u selu u svome domu ostao je sam Miloš Ćirković, šumar od svojih 38 godina, u ratu vodič srpskih specijalaca, koji je „odlično poznavao svako drvo, svaki krš“. Ostao da brani selo. Šaljem oca Radomira Nikčevića sa jednim mladićem iz kuće Stošića da ga pozdravi i zamoli u moje ime da pređe sa nama u Patrijaršiju. O. Radomir ga zatiče naoružanog i obučenog u vojničku uniformu. Ne želi da je skine. Jedini srpski vojnik u uniformi na Kosovu i Metohiji poslije povlačenja juna 1999. O. Radomir mu prenosi pozdrav i poruku. Moli ga, kumi Bogom, ubjeđuje uporno da krene sa nama. Moli ga i mladi Stošić. A on će, nezemaljski odlučan i zemaljski opor: „Ti ćuti, da te ne ubijem! Sram vas bilo, svi ste vi izdali!… Idite, ja ostajem!..“

Posljednji branič Crkve i naroda u ovom pogromu, spreman da pogine „za kralja i otačastvo“, priča nam o. Radomir, po povratku. „Sva mu je kuća izrešetana. On zabarakadiran u mrtvom betenskom uglu prizemlja sa gomilom municije unaokolo. Riješen da brani svoj kućni prag do smrti. Zahvaljuje na brizi i pozdravu, ali odlučno odbija da napusti svoj dom, odrešito prekidajući svako dalje nagovaranje… Potresen odlučnošću usamljenog ratnika, otac Radomir ga na rastanku blagosilja na posljednji podvig riječima: „Dobar si dio izabrao, Miloše srca obilićevskoga! Bog te blagoslovio na dobar podvig, Miloše Ćirkoviću!…“

Čulo se još ranije da je oko 26, po nekima 20.juna, od šiptarskih zulumćara vjerovatno ranjen, savladan i ugrabljen Miloš Ćirković. Tvrde da je 22.juna trebalo da napuni 38 godina. Posjetismo i njegovu kuću u Belom Polju. Nađosmo je spaljenu. Zjapi i dimi rupa od starog podruma. Noviji prednji dio kuće betonski građen stoji bez krova. Tamo gdje je bila kuhinja, nađosmo mecima, bombama i požarima potpuno neoštećenu slavsku ikonu Miloševu Svetog Alimpija Stolpnika, Sveto Pismo, nekoliko pordičnih slika i drugih predmeta, među kojima i guslarsku kasetu o smrti kosovskog viteza Jovana Milačića (policajac poginuo u selu Prekaze), kao i nekoliko video kaseta. Iznad prednjeg ugla kuće u kome je bio zabarakadiran, na spratu nađosmo u ćošku – spaljeni kostur, još uvijek se dimio. Prva misao nam bješe da je Milošev. No, prevrnuvši ga štapom, vidjesmo po lobanji da se radi o spaljenoj ovci. Pobjegla, sirota, da se spase! Nađosmo i Milošev molitvenik, crkvene knjige. Sve ovo potvrdi da je zaista bio čovjek pobožan, kako su nam rekli…

Ispred kuće mnogo ispaljenih čaura. Od Miloša ni traga ni glasa. Vele da je u svojoj junačkoj odbrani ubio više od 18 terorista koji su ga držali pod opsadom i jurišali na njega danonoćno. U kanalu ispred Miloševe kuće otac Miljko i Rade Pavlović, koji su mu odnosili hranu, izbrojali su dvanaest ubijenih arnautskih terorista, a pred školom su nađena dva zapaljena blindirana vozila koja su sa posadom izgorela.

Otkada su u njegovoj spavaćoj sobi dvojica Šiptara pokušala da ga usred noći likvidiraju, ali je od njegove puške jedan poginuo, dok je drugi utekao, Miloš, budući stalno pod oružjem i u uniformi, gotovo da više nije spavao. Da neprijatelj nikada ne bi bio siguran gdje je, stalno je mijenjao mjesto i prelazio iz kuće u kuću napuštenog sela, nakrcanu oružjem i municijom odbjegle vojske…

Otac Miljko i Rade Pavlović odnosili su mu hranu, ostavljajući je čas u novoj, čas u staroj kući kako je Miloš čuvao položaj. Osmoga dana, šumar nije uzeo hranu… Pobjegao je u šumu? Ubijen, pa sklonjen? Vijest da se pojavio u Andrijevici, pokazala se netačna. Jedno je bilo sigurno: prije pogibije skupo je naplatio svoju junačku glavu….

Kažu da su braća, kada je autobus kojim su isporučeni i evakuisali posljednje Belopoljce stigao, pokušala da ga nagovore da pođe, ali uzalud. Miloš je podigao pušku i uzviknuo prijeteći: „Vi idite, ja ostajem!…“ Njegovu slavsku ikonu i nađene stvari pohranismo u Patrijarhovom konaku, na spratu. Odatle ih je kasnije uzeo neko od njegove rodbine, kako nam rekoše sestre monahinje.

Film „Vi idite, Ja neću!“ nastao je 2015. godine u produkciji „Aleksandrija Filma“ iz Beograda.

Snimatelj, scenarista, montažer, kompozitor, režiser: Hadži – Aleksandar Đurović

U filmu učestvuju:

Njegova Svetost Patrijarh Srpski Gospodin Irinej
Mitropolit Amfilohije,
Vladika Teodosije,
Vladika Joanijkije,
Vladika David,
Igumanija Pećke patrijaršije mati Fevronija
Protojerej-stavrofor Radomir Nikčević
Protojerej-stavrofor Miljko Korićanin
jerej Petar Cerović
i Đurđina Ćirković.

Muzika: Svetlana Stević, guslar Boško Vujičić

Producenti: Ljiljana Habjanović Đurović, Milovan Đurović

Posle premijernog prikazivanja filma „Vi idite, ja neću“ publici se obratio Hadži-Aleksandar Đurović, reditelj, scenarista, snimatelj, montažer i kompozitor filma „Vi idite, ja neću“ , kazavši da je ovo filmsko ostvarenje u spomen svima žrtvama sa Kosova i Metohije i da se nakon gledanja filma svako od nas vraća u svoj dom kada može da razmišlja i promišlja o ponovljenom svedočanstvu Kosovskog raspeća i srpskog stradanja.

Izvor: www.rasen.rs